Državne tajne: ZULFIKAR ALIŠPAGO: JEBEM JA LAGUMDŽIJI MAJKU, DIJETE i KLJICU...
Dating > Državne tajne: ZULFIKAR ALIŠPAGO: JEBEM JA LAGUMDŽIJI MAJKU, DIJETE i KLJICU...
Click here: ※ Državne tajne: ZULFIKAR ALIŠPAGO: JEBEM JA LAGUMDŽIJI MAJKU, DIJETE i KLJICU... ※ ♥ Državne tajne: ZULFIKAR ALIŠPAGO: JEBEM JA LAGUMDŽIJI MAJKU, DIJETE i KLJICU...
Ali eto, iznenadio sam se tog ljeta 1993. Iz Beograda odlazi put inostranstva i u jednom njemačkom gradu na trgu drži kiosk gdje prodaje pornografiju i manje količine droge. Istraga o ovom zločinu pokrenuta je 22. Ja sam kroz selekciju lica koja su se javljaja u specijalnu jedinicu, krišom odlagao zabilješke i pribilješke o ljudima za koje sam cijenio da su nekih jačih sposobnosti, da mogu neštio uraditi. Ona se konačno uključila... Nešet Muminagić također izašao na lice mjesta i napisao izvještaj tek 1997. Ja to lično ne dožovljavam kao kapitulaciju. Uzmite samo zadnji rat, nije primjerena baš komparacija; od 6. Potom je načelnik Odjeljenja artiljerije ARBiH, dr. Danas je najjeftiniji postao čovjek koji je izgubio obraz a dobio cijenu i svjesna je toga i bh. Hrvatska ne čini agresiju već, kao, pomaže RBiH.
Često sam se pitao kako izgledaju, kako se zovu, kako se češljaju ljudi koji su radili na prisluškivanju telefona. To pitanje me interesovalo tim prije jer sam, u određenom trenutku života, čuo kako neke tajne službe prisluškuju telefone Sefera Halilovića i naše porodice. Znam da je za svaku porodicu ružno, ali i traumatično, iskustvo kada bilo ko i ma iz kojih razloga prodre u njihovu privatnost zaštićenu zidovima, vratima i prozorima koji odvajaju jednu od druge porodice, jednu od druge intime. Otac bi mi kao dječaku, kada bih iznio iz kuće nešto što nisam smio, znao reći da se vrata i prozori kuće ne prave samo zbog toga da čovjeku ne bude zima već i da bi porodične stvari ostale unutar nje same. Stotine i hiljade stranica rukopisa na kojima su bilježene riječi naših sagovornika titrale su pred očima. U vrhu svakog od dokumenta bivale su ispisane šifre koje su govorile ko to radi, po kojoj naredbi i slično. Dešifriranje tog dijela stenograma događaće se sukcesivno kako budu padale željezne maske nekadašnjih tajnih policajaca koje je propast sistema za koji su radili izvukao na njima najmrže mjesto - pod svjetla. Ipak me, potom, golicalo ko su ljudi koji su radili taj, ne sumnjivo, ponižavajući i amoralan posao. Tragao sam za imenima samih radnika na prisluškivanju jer sam imena naredbodavaca, oličena u bezbjednjacima i policajcima Muniru Alibabiću, Enveru Mujezinoviću i Bakiru Alispahiću, znao. Zamišljao sam kako ushićeno trče svojim šefovima kada bi u toku nekog od prisluškivanog razgovora čuli nešto što bi se moglo uklopiti u konstukcije službi bezbjednosti ispisane umovima zarobljenim u vlastitu zlobu, otuđeni od sadašnjosti i spremni da unište svaku budućnost. Život špijuna i ljudi iz bezbjednosti odvija se u odbijanju sučeljavanja sa realitetom i vremenom koje uprkos njihovim željama, nezaustavljivo, teče. Oni žive u svijetu koji su sami osmislili i rade sve, uporno i žestoko, da taj svijet ožive tako da postane opipljiv ljudima koji živeći na površini sanjaju da urone u svijet koji, negdje duboko ispod njih, kreira njihovu sadašnjost. Uporan sam čovjek pa sam, odlučivši da me glupani nasamariti neće, predano radio kako bih pacove iz kancelarija za prisluškivanje i njihove šefove istjerao na čistinu, da ih predstavim svijetu u kojem su oni glumili normalne ljude koji, eto, imaju tajni posao koji ih kandiduje za kolektivnu psihoterapiju. Prvo smo krenuli od šefova. Ostao je bio još Munir Alibabić. Koliko je Alibabić p ostao napušten i ostavljen govori činjenica da je došao kod generala Sefera Halilovića, kojeg je bjesomučno prisluškivao, kako bi zatražio halala i pomoć, kako bi imao s kim popiti kafu, kako bi nakon godina najružnijeg posla prisluškivanje, isljeđivanje, praćenje i podmetanje mogao ugledati ljudsko lice. Sefer Halilović, vrlo često naivan i ljudski saosjećajan, primio je Alibabića u svoje političko krilo. Međutim Alibabić nam je baš tada okrenuo leđa i ne samo da nam nije pomogao već je tajna služba ostala ono što je i bila - mašina za mljevenje ljudi koji ih preziru jednakim žarom kao i njihove političke šefove. Alibabić je, također, radio na pakovanju robije generalu Haliloviću i to sa više strana i tada smo shvatili da se, kada je o Alibabiću riječ, radi o profesionalno bolesnom čovjeku kao što su i njegove kolege Mujezinović, Alispahić ili Fikret Muslimović. Šta se, potom, dogodilo? Onda je počelo naše višegodišnje istraživanje rada tajnih službi koje smo odlučili poraziti na njihovom terenu - dokopaćemo se njihovih arhiva, tajni, dosjea i sve skupa, jedno po jedno, publikovati i demaskirati njihov rad do granica mogućnosti. Ali mene je i dalje kopkalo ko su ljudi koji su se bavili prisluškivanjem naših porodičnih telefona. Tužilaštvo KS se do danas pravi kako ne znaju gdje živi dotična osoba što je kretensko ruganje nama kao žrtvama gnusnog zločina. No, o tome drugom prilikom. A onda sam se, jednog dana, dokopao malo ozbiljnije arhive i malo ozbiljnije tajne službe. Tamo sam našao odgovore koje sam dugo čekao: Vojo Popić, Mijana Demirović, Samir Suljagić, Enver Darman i Mira Poštić prisluškivali su telefone generala Halilovića i njegove porodice. Šef smjene bio je Duborija Branko i Radonjić Zoran a šef odjeljenja Bejdić Mersad. Šef svim ovim ljudima bili su Munir Alibabić, Enver Mujezinović i Bakir Alispahić. Čudan je bio osjećaj demaskirati tajnu službu, barem onaj dio službe koji se tiče mene i moje porodice. Čudan je osjećaj znati imena i prezimena ljudi koji su jedan dio svog života pokušali prekriti potpisujući se šiframa. Naravno da bitka još traje i trajaće sve dok se ne okonča Dan na kojem nikome neće biti učinjena nepravda. Ja ću i ovdje, i tamo, tražiti hakkove koje su mi ovi ljudi oduzeli. Nadam se da će u vatri koja će se rasplamsati barem jedna užarena žiška biti moja dova za pravdu koja se nikada neće ugasiti.
Last updated
